Kako smo nekada kopali „crno zlato“?
Površinsko kopanje uglja u kolubarskom ugljenokopu otpočelo je davne 1952. godine u junu mesecu. Tačno sedam decenija prošlo je od početka jedne nove ere koja je promenila dotadašnje jamsko kopanje uglja. Bio je ovo početak površinske eksploatacije uglja u najvećem lignitskom basenu u Srbiji u tadašnjoj Jugoslaviji. Skoro da nema živog svedoka koji bi mogao da nam prepriča deo istorije tog vremena i početka promena u RB Kolubara, ali oni koji ga se sećaju i koji su tada bili dečaci, kažu da se radilo sedam dana u nedelji i da nije bilo prekida rada. Na prostoru nekadašanjeg Polja A danas je jezero, voćnjak i rekultivisano zemljište, koje ni po čemu ne odaje utisak da se pre 70 godina baš tu kopalo „crno zlato“.
Na prostoru nekadašnjeg Polja A, prvog površinskog kopa RB Kolubara, danas je jezero, šuma, zasadi pšenice, suncokreta i voćnih kultura, koji kao da žele da sakriju priču o prvom kopu koji je promenio sudbinu rudara „Prkosave“, „Junkovca“ i „Kolubare“. Navikli da ugalj kopaju u utrobi zemlje, nisu verovali u priče o prvom „dnevnom“ kopu. Zahvaljujući stručnim ljudima i posebnoj upravi, koja je bila oformljena za formiranje ovog kopa, u junu mesecu pre 70 godina, 1952. počeo je sa radom kop Polje A.
Kada su rezerve Polja A iscrpljene, kop je zvanično zatvoren 31. maja 1966. godine, a iz njega se „razvio“ kop Polje B. Mehanizacija se selila na novi kop a i nove mašine su polako pristizale. Prema sećanju starijih i pojedinim zapisima, rudari su morali da ustaju u tri sata ujutru, radilo se od šest, skoro sve ručno i svaki dan u nedelji bez izuzetka.
Radojko Perišić bio je dečak kada je Polje A stavljeno u funkciju. Seća se dolaska mašina, radnika koji su, kako sam kaže, došli sa svih strana i naselili koloniju. Svoj radni vek na Kolubarinim kopovima započeo je 1961. godine i seća se da je sve rađeno ručno.
Prve mašine bila su prava atrakcija za meštane Rudovaca koji su sa čuđenjem gledali u nove grdosije, spremne da kopaju „crno zlato“ i da zamene ruke vrednih rudara.
Iako se mislilo da će mašine zameniti veći deo ljudske snage, deda Radojko kaže da je lopata ipak bila glavni alat. Trake za odlaganje nisu postojale i sve se radilo ručno a proizvodnja nije smela da stane ni na jedan dan.
Nakon ekspolatacije kopa A, RB Kolubara u želji da prirodi vrati oduzeto a meštanima mogućnost da uživaju u prirodi i njenim lepotama, godinama se radilo na rekultivaciji zemljišta i njegovom vraćanju u prvobitno stanje.
Polje A otišlo je u istoriju još davne 1966. godine. Tokom njegovog rada otkopano je preko šest miliona tona uglja i 12 miliona kubika otkrivke. U okviru ovog kopa tada je radilo 400 radnika a skoro toliko porodica imalo je zagarantovanu materijalnu sigurnost. Mnogi od radnika i život su izgubili radeći u njemu i boreći se da osiguraju energetsku stabilnost naše zemlje, što je i danas posao i žrtva svih rudara ovog basena.